Mindfulness je urođena sposobnost pomnog doživljavanja stvarnosti.
Živimo u užurbanom svijetu prepunom distrakcija.
Svakodnevno više od 47% vremena provodimo u sistematskom izbjegavanju distrakcija, namjernom ignoriranju neželjenih informacija i isključivanju nelagodnih utjecaja. Ova sposobnost filtriranja vanjskih podražaja vrlo je važna i korisna, međutim u svijetu sistematskih distrakcija ta metoda izmiče voljnoj kontroli – prisiljeni smo ignorirati, izbjegavati, isključivati misli i sužavati percepciju stvarnosti. I tako, željeli ili ne, ovu sposobnost vježbamo svakodnevno više od polovice dana… a sposobnost koju vježbamo dosljedno, razvija se i postaje majstorska vještina.
Sposobnost koju vježbamo dosljedno, razvija se i postaje majstorska vještina.
Postali smo majstori u izbjegavanju doživljaja vlastitog života.
U isto vrijeme, pod pritiskom životnih obaveza, trenuci „ovdje i sada“ ponekad izgledaju nevažno. U usporedbi s izazovima budućnosti, sadašnjost izgleda bespredmetna i zanemariva. A zapravo je jedino sadašnjost, ovdje i sada, jedina stvarnost koja postoji. Sve ostalo je fikcija – prošlost je samo sjećanje, a budućnost fantazija. Prečesto žrtvujemo sadašnje trenutke na bespredmetno dramatiziranje budućnosti ili beskonačno prežvakavanje sjećanja, a ljepota sadašnjih trenutaka prolazi – nepovratno i zauvijek.
Najgore od svega je u danu više vremena provedemo u beskorisnoj brizi za budućnost, nego u korisnom planiranju. Neusporedivo više vremena provedemo u osuđivanju nedostataka nego u uočavanju pozitivnih osobina. I nakon dosljednog treniranja takve vještine, postajemo spremni bez napora primijetiti i automatski osuditi negativne (?) pojave ili osobine – a zadovoljstvo, veselje i uživanje u ljepoti počinju izgledati kao neozbiljni, površni i beskorisni luksuzi.
Gotovo namjerno gradimo krletku od vlastitih misli. Zaključavamo sami sebe u zatvor izgrađen od iluzija nedostatnosti, nametnutih vrijednosti i umišljenih obaveza. Uskraćujemo si ljepotu postojanja – jer smo previše zaposleni rješavanjem problema koji ne postoje.
Rođeni smo slobodni, otvoreni, znatiželjni, hrabri, neopterećeni, ljubazni i sposobni punim plućima udahnuti život (kakav god bio). No, negdje u kaosu odrastanja naučili smo da stvarnost treba izbjegavati jer boli i iritira… i to je vještina koju vježbamo i usavršavamo iz dana u dan.
Zašto za promjenu ne bismo vježbali pozornost, prisutnost, razumijevanje, ljubaznost i udisanje života?